USKLADIMO FREKVENCIJE

Saša Božić : Nikada ne treba zaboraviti odakle smo došli i gdje pripadamo

Kategorija: /
Autor: B. G. Dabić
Ovo nije Vaš prvi dolazak u Županju , prije desetak godina predstavili ste se u Gradskoj knjižnici predstavom „Bolest smrti” u kontekstu jednog studentskog projekta, a sada ste nam doveli jednu od najizvođenijih plesnih predstava, poznatu od Milana, Bruxela preko Dublina, Lyona, Pariza do Ljubljane...Možete nas upoznati s predstavom?

To je jedna od najizvođenijih plesnih predstava .Naime, izvodimo je već deset godina. To je, zapravo jedan solo za plesačicu i koreografkinju Petru Hrašćanec, s kojom jako često surađujem. Zanimljivo je da je predstava nastala u Petrinoj dnevnoj sobi. Razmišljali smo koje ljubavne pjesme volimo i kako bi smo te pjesme i našu ljubav prema kazalištu i plesu prenijeli publici. Tako se naša ljubav prema rock glazbi i prema plesu prenijela u tu predstavu i imamo veliku sreću da se s velikim uspjehom igra po cijeloj Europi. Vrlo je jednostavna, na način da nam nije bitno igrali se na ogromnoj sceni ili nekom galerijskom prostoru, igrali smo je često i vani...Obično je vijek trajanja predstave kratak, tako da je ovo specifično iskustvo da možete pratiti razvoj vlastite predstave kroz tako dugo razdoblje kao što je deset godina, pa samim time mi je ta predstava jako, jako draga.

 Drago Vam je što ste predstavu mogli igrati i u svom gradu?

 Da, za moj grad me vežu jako, jako lijepa sjećanja, ali kako vas život i karijera odnesu, nisam dugo bio u Županji. Sretan sam što sam tu, što mogu obići neka meni draga mjesta, ljude, i moram reći strepio sam i bio sam malo nervozan kako će publika reagirati na predstavu.

Predstava je prvi dio trilogije. U središtu predstave je ljudsko tijelo. Što ste predstavom željeli postići, što je cilj i poruka?

Da, prvi dio trilogije se bavi različitim ljubavnim pjesmama koje su zanimale Petru i mene, a budući je prva predstava doživjela tako veliki uspjeh odlučili smo se dalje baviti pop glazbom i pop estetikom. U mom interesu je suvremena umjetnost, naglasak je na tijelu i na riječi, ali prvenstveno na načinu kako kroz tijelo možemo prenijeti neku emociju, nešto što nas muči, o čemu razmišljamo, čime se bavimo...A kroz predstavu se nadam kako publika može razmisliti o nekim svojim ljubavima ...To bi bio s jedne strane cilj predstave, a s druge približiti suvremeni ples publici. U ples nisam ušao kroz elitnu umjetnost baleta, nego kroz plesanje u disco klubovima i ta vrsta rock i pop estetike je prisutna u predstavi, tako da je prisutan i  osjećaj da oni koji gledaju predstavu mogu to i izvesti.

Za vas kažu da stvarate predstave specifične poetike, kako bi ste se Vi odredili?

Teško je to definirati, ali sigurno se kod mene  ne radi o konvencionalnom teatru koji reprezentira neki tekst, nego  više neki životni, ljudski problem koji me u tom trenutku zanima, pa onda dolazi do miksanja tekstova i žanrova kako bismo zapravo osvijestili te probleme, a oni su univerzalni; kako se snalazimo u ljubavi, prijateljstvu, međuljudskim odnosima. Možda me manje zanima društveno-političko kazalište u smislu reakcije na svakodnevicu, a više opće ljudske teme. Kazalište treba promišljati svakodnevicu, ali meni nije toliko zanimljivo na način dnevne politike, nego me više zanima pronalaziti neke univerzalne vrijednosti, kako bi smo onda znali kako u životu bolje postupati.

 Osim što ste redatelj, dramaturg, koreograf i bivši ste plesač. Recite nam nešto o tom iskustvu?

 Moj prvi susret s plesom je bio folklor, jer sam sa četiri godine počeo plesati u KUD-u „Kristal” u Županji i plesao sam sve do kraja srednje škole. I to mi je uvijek u sjećanju. Nedavno sam se vratio tim svojim izvorima nadahnuća, pa smo Petra i ja napravili predstavu u suradnji s Nacionalnim plesnim ansamblom LADO. To je jedno zanimljivo istraživanje, na koji način folklor i folklorni narodni običaji postoje u suvremenom društvu i kako ih prakticiramo. Jako sam ponosan na tu predstavu. Zove se KOLO i u njoj igraju i glumci Jelena Miholjević, Livio Badurina, Nikša Butijer, plesači ansambla LADO...

 Široj javnosti ste poznati kao pomoćnik intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za dramski program koju obnašate od 2017. godine. Surađujete o s brojnim hrvatskim kazalištima, nisu Vam nepoznate europske pozornice, puno ste putovali, priznati ste i poznati...

To je velika čast , ali i velika odgovornost voditi dramski program našeg najvećeg nacionalnog festivala koji se bavi specifičnom vrstom kazališne ambijentalnosti po čemu je Dubrovnik poznat , ne samo u Hrvatskoj nego u Europi i svijetu.
   Nakon svih tih putovanja i raznih suradnji , nakon svega kada saberete svoja životna iskustva onda vidite kako je zapravo nije bitno radite li u malom mjestu ili Parizu, Zurichu, Dubrovniku... da je lijepo raditi tamo gdje je ugodno i dobro.

 Kako vidite današnju Hrvatsku, iz koje je otišlo dosta mladih, posebice iz Slavonije?
 
To je vrlo teško i kompleksno pitanje. Naravno da mi je bolno gledati mlade ljude koji teško pronalaze perspektivu. Predajem na Akademiji dramskih umjetnosti, na Odsjeku glume-scenski pokret i pitam se i sam kako ohrabriti  mlade ljude da ostanu u svijetu koji im ne nudi neku perspektivu. Ali s druge strane na ovim prostorima su uvijek postojale migracije. I sam sam nakon završenog studija, dva tri dana nakon diplome otišao u Norvešku , u Oslo jer sam imao tamo  posao, i tako je počela moja karijera. Evo, nakon deset godina putovanja i življenja po europskim metropolama   vratio sam se nazad u Zagreb i nekim svojim iskustvom želim dati nadu mladim ljudima. Lijepo je putovati, vidjeti svijet, skupiti iskustvo, ali ne treba zaboraviti odakle smo došli i kamo pripadamo.

Na stranici DUBROVAČKOG SUMER FESTIVALA o Vama je napisano:” Radovi Saše Božića rijetko se uklapaju u kategoriju koreografije ili režije. Njegova karakteristična kombinacija pokretnih materijala, vizualnih slika i tekstova prati transformacije između vlastitih multidisciplinarnih uloga koreografa, redatelja i dramaturga”. Recite nam , tko je zapravo Saša Božić?

Umjetnik koji se veseli svom poslu, i sve dok bude tako radit ću ovaj posao. I koji se voli igrati i svaki dan izmišljati sebe, ponovo i drugačije. I sve dok mi to bude zabavno, tako ću se i ponašati.
Hitovi: 62